žile

žile, organi za optjecanje krvi i limfe u životinja s krvožilnim optjecajnim sustavom, te organi za provođenje sokova kroz biljku.

Žile u životinja

U životinja je pet oblika krvnih žila: arterije, arteriole, kapilare, vene i venule. Pokretač je krvi u žilama srce, ulogu kojega u jednostavnije građenih životinja (vrpčari, kolutićavci) ima veći ili manji broj krvnih žila koje se nazivaju žilnim srcima. U životinja složenije građe postoji srce kao zaseban organ. Žile koje dovode krv u srce nazivaju se venama, a one koje odvode krv iz srca arterijama. Limfne žile (→ limfa) preko limfnih kapilara skupljaju tekućinu iz međustaničnih prostora i vode je u veću venu, tj. u krv. Tekućina (limfa) u limfnim se žilama pokreće djelovanjem tjelesnih mišića, a njezino vraćanje sprječavaju zalisci. Neke su limfne žile stezljive pa npr. u vodozemaca postoje tzv. limfna srca s poprečnoprugastim mišićjem.

Žile u čovjeka

U anatomiji čovjeka, žile su cjevasti organi kojima krv i limfa optječu po tijelu.

Arterije

Krvne su žile arterije (žile kucavice), koje razvode krv od srca po cijelom tijelu, i vene (žile dovodnice), koje krv iz tijela vraćaju u srce. Arterije imaju čvrstu i debelu stijenku građenu od elastičnih i mišićnih niti, koje pomažu da se tlačni val, nastao stiskanjem lijeve srčane klijetke, proširi do periferije i tako pomogne opskrbi tkiva i organa krvlju (→ puls; sistola). Iz lijeve srčane klijetke krv odlazi u cijelo tijelo, osim u pluća (veliki krvni optok), a krv iz desne klijetke kola kroz pluća, gdje se zbiva izmjena kisika i ugljikova dioksida (mali krvni optok) (→ krvni optok). Glavna je arterija velikoga krvnog optoka aorta, koja izlazi iz lijeve srčane klijetke, i iz koje proizlaze sve velike arterije. Iz njezina luka odlaze tri velike grane: brahiocefalično deblo (truncus brachiocephalicus), lijeva zajednička karotidna arterija (arteria carotis communis sinistra) i lijeva potključna arterija (arteria subclavia sinistra). Brahiocefalično deblo dijeli se na desnu zajedničku karotidnu arteriju i desnu potključnu arteriju. Zajedničke karotidne arterije dijele se na unutarnju, koja krvlju opskrbljuje najveći dio mozga i oko, i vanjsku, koja opskrbljuje vratne organe, lice, nosnu i usnu šupljinu, ždrijelo, grkljan i uho. Potključne arterije glavne su arterije ruke, a daju ogranke za dio mozga, donji dio vrata, prednji dio prsnoga koša te za cijelu ruku (pazušna ili aksilarna, nadlaktična ili brahijalna, palčana ili radijalna te lakatna ili ulnarna arterija). Prsni dio aorte daje ogranke za organe prsne šupljine i za njezinu stijenku (interkostalne ili međurebrene arterije). Iz trbušnoga dijela aorte odlaze grane za organe trbušne šupljine: želudac (gastrična arterija), dvanaesnik (duodenalna arterija), gušteraču (pankreatična arterija) i slezenu (lijenalna arterija) te arteriju za crijeva; iz trbušnoga dijela aorte izlaze i bubrežne ili renalne arterije, nadbubrežne ili suprarenalne arterije te arterije za mušku spolnu žlijezdu (testikularna arterija) i žensku spolnu žlijezdu (ovarijska arterija). U visini četvrtoga slabinskoga kralješka trbušna se aorta račva u desnu i lijevu zajedničku ilijačnu (bočnu) arteriju (arteria iliaca communis), a svaka od njih račva se na unutarnju i vanjsku. Unutarnja ilijačna arterija (arteria iliaca interna) opskrbljuje organe male zdjelice, a vanjska (arteria iliaca externa) prelazi u bedrenu arteriju (arteria femoralis), koja opskrbljuje cijelu nogu svojim ograncima: poplitealnom arterijom (arteria poplitea), prednjom i stražnjom goljeničnom ili tibijalnom arterijom (arteria tibialis anterior i arteria tibialis posterior) te fibularnom ili lisnjačnom arterijom (arteria fibularis). Glavna arterija maloga krvnog optoka plućna je arterija (arteria pulmonalis), koja izlazi iz desne srčane klijetke i grana se za desno i lijevo plućno krilo, a u srce se krv vraća plućnim venama (venae pulmonales). Arterije udova i vrata smještene su u dubini, među mekanim tkivima, kako bi bile bolje zaštićene, a na mjestima gdje su pristupačne opipu (npr. iznad neke kosti), može se na njima opipati puls. Granajući se prema periferiji, arterije postaju sve tanje (arteriole, pretkapilarne arterije), te prelaze u kapilare, promjer kojih je sličan promjeru eritrocita. Njihove su stijenke propusne pa se kroz njih difuzijom predaje okolini kisik i hranjive tvari, a preuzima ugljikov dioksid i proizvodi staničnoga metabolizma. Kapilare se udružuju tvoreći sitne vene (venule), pa sve šire vene, koje završavaju gornjom i donjom šupljom venom.

Vene

Vene skupljaju svu krv koju su arterije raspodijelile po tijelu. Vensku krv iz glave i vrata skupljaju desna i lijeva jugularna (vratna) vena (vena iugularis), a iz ruku potključna vena (vena subclavia). Potključne vene s unutar. jugularnom venom tvore lijevu i desnu brahiocefaličnu venu (vena brachiocephalica); one se spajaju u gornju šuplju venu (vena cava cranialis), koja ulazi u desnu srčanu pretklijetku. Iz donjih udova, trbušne šupljine i trbušnih organa krv skuplja donja šuplja vena (vena cava caudalis), koja također ulazi u desnu srčanu pretklijetku. Važnu ulogu ima vena vratarica ili portalna vena (vena portae), koja skuplja krv iz svih neparnih organa probavnoga sustava i iz slezene, te ju dovodi u jetru, ulazeći u nju kroz »jetrena vrata« (porta hepatis); u jetri se odvija metabolizam, a potom krv kroz jetrene vene teče u donju šuplju venu. Vene su na udovima smještene tako da po dvije prate odgovarajući arterijski ogranak; uz to postoji i površinska potkožna venska mreža; površinska vena na vratu stražnja je jugularna vena, na ruci cefalična vena i vena bazilika, a na nogama velika i mala vena safena. Na nekim mjestima tijela površinske su vene lako dostupne, pa se na tim mjestima može bolesniku uzeti krv za pretrage (→ venepunkcija). Mnoge vene imaju zaliske, koji sprječavaju vraćanje krvi na periferiju, npr. vene u nogama (zbog sile teže). Vraćanju venske krvi iz nogu u srce značajno pomaže mišićje u nogama, jer svojim stezanjem i opuštanjem poput crpke potiskuje krv prema srcu.

Najčešće su bolesti krvnih žila ateroskleroza, tromboflebitis, vaskulitis, varice i dr.

Limfni optok

Limfni optok počinje u tkivima, u uskim prostorima između pojedinih stanica (međustanični prostori), u kojima se nalazi međustanična tekućina (→ limfa). Međustanični se prostori postupno spajaju tvoreći limfne kapilare, potom limfne žile, što se slijevaju u dva gl. limfna voda: prsni vod (ductus thoracicus) i desni limfni vod (d. lymphaticus dexter), koji se ulijevaju u venski krvni optok. Uz limfne žile nalaze se limfni čvorovi, koji imaju važnu ulogu u imunološkoj obrani organizma.

Žile u biljaka

Biljne žile provodni su snopići u biljaka, a služe provođenju vode s otopljenim mineralnim tvarima od korijena do lišća i ostalih organa te otopljenih asimilata (organskih tvari) od listova u silaznom toku. Žile su se tijekom evolucije pojavile s razvojem kopnenih stablašica, što je bio jedan od bitnih preduvjeta za mogućnost života na kopnu. Primitivni provodni snopići, više ili manje izduženih staničnih elemenata raspoređenih centralno, pojavljuju se u nekih mahovina jetrenjarki, a kod pravih mahovina najbolje su razvijene u por. Polytrichaceae. Prave su se žile razvile tek u papratnjača i viših stablašica (golosjemenjača i kritosjemenjača). U primarnim tkivima elementi za provođenje vode i asimilata redovito su spojeni u zajedničke provodne snopiće (žile) koje od korijena preko stabljike do listova čine razgranjen i međusobno povezan provodni sustav.

Elementi za provođenje vode (→ traheje i traheide) i oni za provođenje asimilata (sitaste cijevi) u pravilu su smješteni tijesno jedni uz druge. Provodni elementi za vodu, zajedno s mehan. vlaknima, čine ksilem žile, a bez mehan. elemenata nazivaju se hadrom. Provodni elementi za asimilate, zajedno s mehan. tkivom, čine floem žile, a bez mehan. elemenata nazivaju se leptom. Žile se najčešće uočavaju već golim okom (npr. u listovima ili na poprječnom prerezu stabljike i korijena). Prema rasporedu floema i ksilema razlikuju se koncentrične, kolateralne i radijalne žile. Koncentrične žile razvijene su u nekih nižih stablašica, npr. u podanku bujadi (Pteridium aquilinum) i nekih jednosupnica. U njih je dio žile, bilo ksilem bilo floem, smješten u središtu, a drugi ga dio obavija. U slučaju kada se u središtu nalazi ksilem, žila se naziva hadrocentričnom, a ako je u središtu floem, a obavija ga ksilem, žila se naziva leptocentričnom. Kolateralne žile su one u kojima se ksilem nalazi s jedne, a floem s druge strane. U odnosu na os izdanka, ksilem je najčešće smješten iznutra, a floem izvana. Takve su kolateralne žile značajne za izdanke mnogih golosjemenjača, kritosjemenjača i preslica. U nekih, npr. por. pomoćnice (Solanaceae) i bundeve (Cucurbitaceae), žile su bikolateralne, tj. floem se nalazi ne samo s vanjske već i s unutar. strane ksilema. U jednosupnica, kolateralne žile najčešće su zatvorene, tj. sastoje se od trajnoga tkiva, a ksilem i floem u žili međusobno graniče, dok su u golosjemenjača i dvosupnica najčešće otvorene, tj. između ksilema i floema nalazi se tvorno (meristemsko) tkivo, tzv. fascikularni kambij. Radijalne žile sadrže više odvojenih ksilema i floema poredanih naizmjenično pa na poprječnom prerezu kroz žilu imaju obično zvjezdast oblik. Ksilem i floem odijeljeni su jednoslojnim ili višeslojnim parenhimom. Radijalne su žile tipične provodne žile u korijenu papratnjača, golosjemenjača i kritosjemenjača, a u izdancima su rijetke, npr. u stabljikama nekih crvotočina (Lycopodium). Po broju trakova ksilema razlikuju se diarhne, triarhne, tetrarhne, pentarhne i poliarhne radijalne žile.